Školska bilježnica

Izvještaj s terenske nastave - Vrbnik

2009-05-30T07:50:00.007+02:00

Važan dio naše terenske nastave bio je grad Vrbnik na otoku Krku. Vrbnik se prvi put spominje 1100. godine, a 1388. godine dobiva statut pisan glagoljicom. To tipično frankopansko naselje po svojemu je tlocrtu slično ostalima koja su podizali krčki knezovi u Hrvatskom primorju. U svojemu današnjem obrisu gradić je zadržao značajke srednjovjekovnoga naselja, nad kojim se izdiže župna crkva sv. Marije, građena u XV. i XVI. st. Vrlo je važan zbog knjižnice obitelji Vitezić, utemeljene 1898. godine, koju smo posjetili. Tamo nas je dočekala gospođa, turistički vodič. U knjižnici s više od 15 000 svezaka nalaze se knjige iz čak 15.stoljeća. Tamo smo vidjeli i zemljovid Kvarnera, te mnogo starih knjiga.

Gospođa nam je pokazala najstarije knjige u knjižnici. Najskupocjeniji su među njima glagoljski rukopisi iz XIV.-XV. st. (najpoznatiji je prvi vrbnički misal iz XV. st.), te nekoliko inkunabula. Sve je bilo uredno posloženo u vitrinama.
Osim knjiga, spisa i rukopisa, tu su se mogli vidjeti i drugi predmeti, poput starog namještaja, novčića, kao i jedan stari pištolj.

Pogledali smo i stari tiskarski stroj. U Vrbniku se nalazila jedna od rijetkih tadašnjih tiskarnica na području Hrvatske.

Nakon toga smo pošli pogledati odjeću kakva se nosila u prošlim stoljećima. Bili su tamo i početnički vezovi, ali i odlične haljine, tunike i narodne nošnje.
Prema komentarima ostalih, saznao sam da je svima ovaj obilazak bio zanimljiv.
Nakon kratke okrjepe krenuli smo put grada Krka.

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča uskoro

Uhvati me za ruku

2009-02-05T15:23:00.001+01:00

Velik je ovaj svijet. Lijep i prepun zanimljivih stvari. A mi, djeca, sve što nam je lijepo volimo vidjeti, dotaknuti, znati. I dobro je da je tako. Samo tako možemo naučiti o svijetu i životu ono što smo do sada slušali iz priča starijih od nas ili čitali u knjigama. Svakoga dana saznamo nešto novo. A toga ima puno. Tako puno da nas lako zbuni. A nas koji tek odrastamo i upoznajemo se sa životom nije teško zbuniti. Pogotovo ako smo sami. Zato je važno imati iskrenog prijatelja, najboljega druga, koji će znati pomoći kada treba, na kojeg se možeš osloniti, kojem možeš vjerovati.

Svijet je ovaj velik. Lijep i zabavan. I zanimljiv. No u svemu tome postoji skrivena granica koju je teško vidjeti, granica iza koje se možda krije opasnost. Teško je snaći se u svemu tome. Još je teže kad si sam. Još teže kad nas znatiželja i hrabrost, često lažna, vuku da probamo prijeći granicu. Ali kad je uz tebe netko kome vjeruješ, puno je lakše. Ipak su dvije glave pametnije nego jedna. Pa čak i kad je ta glava ista kao i mi sami. Taj prijatelj, najbolji drug, kompić ili kako god ga već zvali, možda će uočiti nešto što mi ne vidimo i upozoriti nas na vrijeme na opasnost skrivenu u ljepoti nečeg novog i zanimljivog, neodoljivog našoj znatiželji. Kaže se da je znatiželja ubila mačku. Pa možda baš taj kompić spasi tu znatiželjnu mačku. A i mi smo tu da na isti način pomognemo njemu, najboljem drugu. Kad smo zajedno, možemo čuvati i paziti jedan drugoga, biti si međusobno anđeli čuvari, makar i sasvim slučajno, i tako ostati na dobroj strani granice opasnosti u mnoštvu novih, neobičnih, zanimljivih stvari. Pomoći ćemo tako jedan drugome da lijepo ostane lijepo. A lijepo je svaki dan naučiti nešto novo o tom velikom svijetu, o životu. To je odrastanje. Veliki izazov za sve nas koji jednog dana trebamo biti odrasli ljudi, pametniji - barem tako kažu, kojeg je lakše proći uz prijatelja i pri tome se ne izgubiti. No i to je iskušenje. Kako se ne izgubiti? Kako, kad je toliko novog i nepoznatog oko nas?

Uhvati me za ruku, prijatelju, i ne odvajaj se od mene sada kada mi, mali ljudi izlazimo u veliki svijet, šaren i lijep, prepun zanimljivosti i sitnica koje nas oduševljavaju. Uhvati me za ruku i ne daj da se izgubimo.

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Beli Zagreb grad

2008-09-27T00:35:00.004+02:00

Zvižduk zvizne i vlak krene,
osmjeh mi na licu sja,
brat i mama tu kraj mene -
- idemo put Zagreba!

U velegradu svačeg ima,
svuda vozi tramvaj plav,
u maksimirskim parkovima
spava deva, majmun, lav!

Ulicama belog grada
šetamo mi svaki dan,
kad uvečer u stan uđem
umor tjera me u san.

Sutra već na Griču čeka
Katarina, Marko, Zmaj,
trgova su to imena.
Sabor ostavljam za kraj.

Maksimir nas opet zove!
U Zoo volim ići ja
gledat rode, patke, sove,
hranit gladnog tuljana.

Žega mori jadnog medu,
vučjem ručku sad je kraj.
Tigar mjerka moga bracu,
njuši slastan zalogaj!

Puno toga vidjet treba,
ali vruće nam je sad.
Parkovi nam zagrebački
nude odmor, igru, hlad.

Kad u podne praskom pukne
top sa kule Lotrščak,
na vidikovac se s bratom penjem -
- stigli smo do vrha čak!

Cijeli Zagreb k'o na dlanu,
u daljini Medvedgrad.
Pozdravljam te beli grade!
Ja se doma vraćam sad!

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Jesen

2008-09-06T09:12:00.005+02:00

Šetam šumom. Pogled mi luta uokolo. Cijelu je šumu zagrlila jesen, poput majke dok tiho svome djetetu pjeva uspavanku. Njen glas boji šumu u žuto ruho. Pogled mi zapinje u granama drveća koje sad, ovako gotovo gole, kao da sežu još više prema toplim zrakama sunca koje izviruju iza oblaka. Pjev ptica je sve rjeđi. Kao i sunčeve zrake i požutjelo lišće, i ptice nekud odlaze pjevajući o prošlome ljetu. Zastajem. Tu na mjestu gdje šuma prestaje. Ispred mene se lijeno ispružio stari vinograd. Miriši zrelo grožđe. Nečije ruke otkidaju grozd po grozd i spuštaju ih u staru drvenu brentaču koja se veselo osmjehuje skupljajući taj slatki teret.

Tu, odmah uz vinograd, šareni mi voćnjak pruža svoje ruke i nudi mi mirisne plodove, jabuke, kruške, šljive. Zagrizam veliku crvenu jabuku. Kako je fina! Nasred voćnjaka, jedna nedavno obojena klupica zove me da sjednem i odmorim noge. Lijepo je tu u omamljujućem miru prirode koja se polako sprema na počinak.

Vrijeme je da se vratim kući. Sumrak provlači svoje prste kroz krošnje one iste šume koja sad u igri sjena sasvim drugačije izgleda. Odjednom uočavam kamenje koje prije nisam zamjećivao. Kamenje se uz šumski put naslagalo poput strašnih bedema nekog dvorca braneći svoj šumski dom. Pomišljam kako bi lijepo bilo imati kućicu u šumi i tamo živjeti. Jednog ću dana možda to i saznati.

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Sadržaj školske bilježnice

2008-07-15T13:55:00.007+02:00

Da vam olakša snalaženje u ovoj "bilježnici", evo i kratkog sadržaja:

1. Pismo mome tati
2. Moj prijatelj Karlo
3. Mostovi prijateljstva
4. Ljubavlju i dobrotom možemo pobijediti svako zlo
5. Halubje, moj zavičaj
6. Jesen
7. Beli Zagreb grad
8. Uhvati me za ruku
9. Izvještaj s terenske nastave - Vrbnik

Halubje, moj zavičaj

2008-07-09T15:41:00.009+02:00

Sjedim u mraku svoje sobe. Preda mnom je samo lagana svjetlost sa zaslona računala. I zvijezde. Svemir. Okrećem prema planetu Zemlji. Letim visoko iznad Europe. Tražim svoj dom. Odjednom ugledam golubicu zelenih krila. To je moja domovina, Hrvatska. Spuštam se niže. Tamo na golubičinu vratu nazire se bogata ogrlica. Eto tu, baš tu je moj kraj, moj zavičaj. Halubje.
Šumoviti je to, zeleni kraj prošaran vijugavim cestama duž kojih se nižu šarena naselja. Ovuda prolazi nekoć važna prometnica koja spaja dva velika grada i povezuje dvije države. Nekada su brežuljcima ovog kraja ovčari tjerali svoja stada ovaca. Danas je iz toga vremena ostao zvuk zvona koja odjekuju Halubjem sredinom zime kada Halubajski zvončari prolaze svakim kutkom zavičaja tjerajući zle duhove zime i dozivajući proljeće.
Lijep je ovo kraj. Prekrasan zimi kad ga pokrije snijeg. Zelen u proljeće kad prolistaju šume. Miran ljeti kad se svi spuste na more ili hladovinu potraže na dugim šetnicama kroz halubajske šume. Živahan u jesen kad zazvoni školsko zvono pozivajući nas djecu u školu. A ima nas puno. Svake godine sve više. Tu su moji prijatelji.
Spuštam se još niže, tik iznad krovova kuća. Stavljam crvene oznake na kuće u kojima žive moji prijatelji i članovi moje obitelji. Gotovo. Odmičem se natrag u visinu. Oznake su postavljene u obliku crvenog srca. Srca koje se proteže od središta Rijeke gdje žive moji baka i dida, preko Marinića gdje živim ja, preko cijeloga Viškova gdje su moji prijatelji, moja škola, sve do kastavskih brežuljaka gdje su moji nona i nono, pa i do Matulja gdje su moji prvi prijatelji i gdje su ostali moji prvi školski dani. Veliko je to srce.
Odmičem sve više među zvijezde sa smiješkom na licu. Zato jer iako još nemam svoj dom, moj dom je tamo gdje je moje srce. Moje srce je u mom zavičaju.
Halubje, u srcu te imam. Zavavek.

tekst: Robin-ho
napomena: tekst poslan na međunarodno literarno natjecanje u Kiev, Ukraina.

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Ljubavlju i dobrotom možemo pobijediti svako zlo

2008-06-30T15:30:00.004+02:00

Baš sam nedavno razmišljao o tome kako je moguće samo ljubavlju i dobrotom prevladati neko zlo. Učinilo mi se nemogućim. Mislio da ljubav u ovom današnjem svijetu nikako ne može biti dovoljna i da baš i ne vrijedi mnogo. Gledam svaki dan na televiziji koliko se okrutnih stvari događa u svijetu zbog novca i moći. Ni u mome okružju nije puno bolje, čak ni u školi. Pa kako onda imati ljubavi i dobrote dovoljno da se pobijedi zlo?
A onda sam neku večer na televiziji gledao emisiju "RTL pomaže djeci". Nisam imao namjeru gledati baš tu emisiju dok nisam shvatio o čemu se radi. Već prvi prilozi o bolesnoj djeci kojoj se željelo pomoći, od kojih su neki i moji vršnjaci, privukli su moju pažnju. Govorilo se o rijetkim i teškim bolestima za koje uopće nisam ni znao da postoje. No, da cijela emisija ne bi bila tako teška i tužna, bio je tu i zabavni program iz studija. Mnoštvo pjevača je pjevalo, dječje plesne skupine su plesale, glumci su glumili, sve da bi potakli ljude na dobro djelo. Vidio sam mnoge poznate osobe koje su se uključile u ovu humanitarnu akciju.
Nisam prije imao neko mišljenje i zanimanje za takve emisije. Nisam zapravo ni razumio do tada koliko je teško bolesne djece i kakvih sve bolesti ima. Takve su mi strahote nekako bile rezervirane za svijet odraslih. Sve do sada. Težak me osjećaj obuzeo gledajući dječaka kojem teška bolest jako otežava mogućnost govorenja, kad je samo tužno rekao "Dosta mi je..." jer nije mogao odgovarati na pitanja. Još mi je teže bilo gledajući prilog o malenim dječacima s rijetkim, teškim oboljenjima kože zbog kojih ih svaki dodir strašno boli i jako su izranjavani, pa ne smiju na svjetlost. Pomislio sam kako bi meni bilo da ne smijem izaći na sunce, da ne mogu govoriti ili da me boli mamin zagrljaj...
Tijekom emisije skupljao se novac putem telefonskih poziva za pomoć bolesnoj djeci. Mislio sam "Ma tko će zvati, baš se tako može išta skupiti." Mama je prva uzela svoj mobitel i zvala. I opet sam pomislio "Ali to je tako malo..." No, onda je i tata zvao. To me natjeralo na razmišljanje. Zašto su zvali? Tada sam vidio mamine oči pune suza i shvatio koliko joj je teško gledati tako bolesnu djecu. Sjetio sam se teških trenutaka u svojoj obitelji koji moju mamu bole još i danas. Shvatio sam da je ona zvala zbog velike ljubavi koju ima u sebi uvijek kad su u pitanju djeca. To uostalom vidim i prema bratu i meni kad nam je teško ili kada smo bolesni. Tada nam njena ljubav i lijepa riječ pomaže više od bilo kojeg lijeka. I moja je ruka uhvatila mobitel i otipkala te brojeve. I znao sam da je moj sitan iznos dio one velike brojke koja se vrtila na ekranu. Bio sam iznenađen vidjevši koliko je ljudi izvuklo ljubav i dobrotu iz svoga srca da bi pomogli nekome koga i ne poznaju.
Nadam se da će sakupljeni novac zaista pomoći toj djeci da se osjećaju bolje i da ozdrave barem neki. A meni je ostalo divno iskustvo i radost u duši jer sam shvatio kako već i malo ljubavi i dobrote može pobijediti zlo.

text: Robin-ho
napomena: sudjelovanje na školskom natjecanju Lidrano, nagrada na gradskoj i županijskoj razini, izboren plasman na državnu razinu

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Mostovi prijateljstva

2008-06-30T15:27:00.002+02:00

Prošlog sam se ljeta kupao na plaži u prelučkom kampu. To mi je jedna od omiljenih plaža. Ima lijepi plićak, a iz plićaka strši stijena oko 2 metra uvis. Baš ta stijena je meni najdraži detalj na plaži. More je tu taman dovoljno duboko za razne skakačke ludorije, stijena je taman dovoljno visoka za razne skakačke majstorije i taman dovoljno prostrana za poneki zanimljiv razgovor između dva skakača. Naravno, čim smo stigli na plažu te nedjelje, stijena je bila moja.
Slijedećeg dana, negdje u prijepodnevnim satima, opet sam krenuo u osvajanje visina i dubina. No tamo je već bio jedan dječak, činilo mi se tek malo stariji od mene. Skakali smo naizmjence. Gledali bismo kako je jedan skočio, pa zatim pokušavali izvesti neki još luđi skok. I tako smo gotovo dva sata skakali u more i penjali se nazad na stijenu, bez ijedne progovorene riječi. U početku nisam toliko obraćao pažnju na to, no nakon nekog vremena postalo mi je neobično zašto taj dječak ne primjećuje moje znakove kojima sam ga želio navesti na razgovor. Tek sam kasnije popodne shvatio u čemu je problem. Na plažu je došla njegova obitelj i tada sam čuo da razgovaraju na njemačkom jeziku. Dugo sam smišljao što učiniti jer moje znanje njemačkog baš i nije bilo dovoljno za slobodniji razgovor, a i nisam se želio osramotiti.
S plaže su cijelu situaciju promatrali moji roditelji. Pozvali su me i pitali zašto još ništa nisam poduzeo, zašto ne upotrijebim onih nekoliko rečenica koje sam naučio u školi.
“Ostalo će doći samo po sebi, vidjet ćeš” rekli su mi.
Kratko sam se dvoumio i napokon odlučio pokušati, ohrabren riječima roditelja. Dječak je sjedio na stijeni i vjerojatno mučio iste muke kao i ja. Popeo sam se na stijenu i pitao ga na mom nesigurnom njemačkom jeziku kako se zove.
“Elke! Und du?” uzvratio je prilično radosno, kao da je jedva čekao da ga nešto pitam.
“Ich bin Robin! Wie alt bist du?”
Tako je započeo naš razgovor koji je sadržavao riječi njemačke, engleske, hrvatske, sve moguće pokrete rukama i nogama, trčanje do roditelja s pitanjem “Kako se kaže...”. Sve je sličilo na vrlo smiješnu varijantu pantomime, ali mi smo bili sretni i zadovoljni. Saznao sam da ima trinaest godina i da živi u njemačkom gradu Rosenheimu.
“To je blizu Muenchena” objašnjavao mi je.
Upoznao sam i njegovu obitelj. Pozvali su me u svoj veliki šator. Razgovorali smo o omiljenom načinu zabave, o školi, o ocjenama.
“Kako ti je u školi?” upitao sam ga.
“Super! Sad poslije petog razreda puno je lakše” odgovorio je. Rekao je i da je odlikaš. “Skoro sve jedinice!” želio se pohvaliti, no kad sam mu rekao da su moje ocjene većinom petice, zbunjeno je zastao, jer me nije htio povrijediti mislivši da sam zapravo loš učenik kad imam toliko petica.
“Zar ti je zbilja toliko teško, imaš li problema s učenjem?” upitao me vrlo ozbiljno.
E, sad sam se i ja sasvim zbunio, no uskoro smo i taj problem riješili.
“U Njemačkoj su petice zapravo najlošije ocjene, a jedinice najbolje” opet mi je objasnio, pa smo se veselo nasmijali kad sam ja njemu objasnio da je u Hrvatskoj potpuno obratno.
Te sam večeri po povratku kući s mora u ushićenjem smišljao kako ćemo Elke i ja provesti sutrašnji dan. Sutradan je on već bio na plaži i čekao me. Cijeli nam je dan protekao u skakanju, ronjenju, šetnji po kampu i našem zabavnom razgovoru, uz puno smijeha i radosti. Zapravo, tako je bilo sve do nedjelje kad je Elke otputovao kući u Njemačku.
No, mi se i dalje dopisujemo i tako riječ po riječ gradimo most prijateljstva koji raste iz naše male Hrvatske daleko u Njemačku. Svaka moja nova naučena riječ njemačkoga i engleskoga jezika, baš kao i njegova, znači još jedan stup koji učvršćuje taj most. Već sada se radujem našem novom susretu ovoga ljeta, ali veseli me i pomisao da ćemo upoznati i neke nove prijatelje iz nekih drugih krajeva s kojima ćemo graditi nove mostove prijateljstva.

text: Robin-ho
napomena: sudjelovanje na školskom natjecanju "Europa u školi", nagrada na gradskoj i županijskoj razini, te izboren plasman na državnu razinu

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Moj prijatelj Karlo

2008-06-30T15:25:00.003+02:00

Karlo je moj vršnjak, moj najbolji prijatelj. Malo je viši od mene, ali mislim da je to najviše zbog njegove čupave frizure, zbog njegove kovrčave tamne kose. Često kosu pokušava ukrotiti većom količinom gela, pa izgleda kao da mu je stalno mokra. Prvi put kad sam to primjetio, čudio sam se kako mu se kosa nikako ne suši, a tek sam kasnije shvatio da je to njegov "gel-efekt". Ponekad, kad autobusom idem u školu, već iz daleka, iz autobusa ga mogu prepoznati baš po njegovoj frizuri.
Svijetle je puti, a obrazi su mu uvijek rumeni, pogotovo kad je u blizini svoje simpatije. Nos mu je malo zašiljen, no izraz lica je mekan, blag. Baš kao i njegove tamne oči. Najčešće ga možete vidjeti u udobnim trenirkama, sivkastim majicama i tamnoplavim hlačama koje tako često nosi da su mu gotovo postale zaštitnim znakom. Raduje se što će od slijedeće godine odjeća halubajskog zvončara postati i njegov dragi modni detalj.
Karlo u javnosti govori hrvatskim književnim jezikom, no u krugu obitelji i prijatelja najčešće govori "po domaći", čakavskim narječjem. I ja volim s njim tako razgovarati, iako ga baš i ne znam, no tako naučim puno novih čakavskih riječi.

A što reći o njegovom karakteru? Jednostavan je, dobar prijatelj, ponekad malo nestašan kao i svi mi, nije zlopamtilo. Onome tko ga pozna, lako je vidjeti kakve je volje. Kad napravi nešto loše neprestano se ispričava, a oči mu se rašire, valjda zbog osjećaja krivnje, pa tada znam da mu je zaista žao što je napravio glupost. Evo, baš nedavno smo se iz čiste dosade naguravali na klupi čekajući autobus. U jednom trenutku, kad je Karlo izgubio stabilnost, povukao me za rukav jakne ne bi li spriječio svoj pad. Čulo se samo: "KRRRCCC!". Rukav je bio poderan. Karlo se odmah počeo ispričavati jako raširenih očiju: "Oprosti! Oprosti! Stvarno nisam htio! Joj, tvoja mama će se sad jako ljutiti. Što ću sad?".
"Karlo, nitko se neće ljutiti na tebe" pokušao sam ga umiriti "Možda će se malčice ljutiti zbog poderanog rukava, ali već ju čujem kako mi čita bukvicu zbog načina na koji smo se igrali: "To je najmanje što se moglo dogoditi, mogli ste se polomiti!" Sigurno će vikati."
No Karlo se nije obazirao na moje riječi. Jako se zacrvenio. Čak sam mu vidio i suze u očima. Znam da mu je zaista bilo žao.
Kad je sretan, on poskakuje, oči su mu sjajne i pomalo stisnute zbog nasmiješenog lica i zvižduće.
" To se pita!" sretno je uzvikivao nedavno kad je u jednome danu zaradio pet petica. Hodajući prema autobusnoj stanici izgledao je kao da i ne dotiče zemlju dok je sretno poskakivao.
A kad mu se nešto ne sviđa, mršti se, pa nastoji spriječiti nepravdu i ružne stvari.

Kad ovako razmišljam o Karlu, vidim ga kako onako rumen i nasmijan trči za loptom u njegovom zelenom dvorištu s lijepom velikom kućom, okruženom visokim jelama i smrekama, sa cvjetnim gredicama, živicom i dvije bucmaste tigraste mace koje se svima vole maziti oko nogu. Karlo jako voli prirodu i u takvom je okružju najsretniji.

by Robin-ho

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Čestitka za Dan očeva

2008-06-30T15:23:00.002+02:00

Pismo mome tati

Dragi tata,
Pišem ti ovo pismo da ti kažem da te volim. Na žalost, ne provodimo baš puno vremena zajedno jer ti radiš, a ja imam školskih obaveza. Zato se veselim večerima i vikendima kad imamo prilike za druženje. Volim se družiti s tobom, a nadam se da i ti osjećaš isto.
Volim kad se guramo na stolici ispred kompjutera dok na internetu tražimo dobre automobile i skidamo slike. Volim slušati tvoje priče o dogodovštinama iz tvoje mladosti ili s posla. Uvijek me nešto u tim pričama nasmije. Iako ti možda ne misliš tako, meni se čini da si imao zanimljivo djetinjstvo i život do sada. Znam da ti nije uvijek bilo lako i da ti ni s nama nije puno lakše, no mislim da bi trebao biti zadovoljan.
Ne volim kad se zbog nečega ljutiš. Tada se osjećam čudno, nelagodno. Kad si ljut, onda se još dodatno ljutiš na svaku sitnicu koje ti inače ne smetaju. Na sreću to nije često. Ipak mi je puno draže kad se sa mnom i bratom veseliš, kad na terasi pred kućom napucavamo loptu, kad idemo u šetnju, kad se svi skupa zabavljamo.
Još ti moram reći, nije mi baš drago kad mi se ponekad smiješ jer sam u nečemu nespretan. Znam da sam nekad smotan k'o sajla pa mi nije lako kad me ti i brat zbog toga zezate. No i ja se tome nasmijem i jedva čekam toplije dane da ti mogu pokazati da možda više nisam tako smotan i da mi sad nogomet malo bolje leži.
Evo, dragi tata, ovim sam ti pismom zapravo želio reći
SRETAN TI DAN OČEVA.
Voli te tvoj
R

by Robin-ho

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča